Mentalno zdravlje nije manje važno
Osobe sa mentalnim poteškoćama u BiH i dalje su izložene predrasudama
i stigmatizaciji zbog neznanja i nerazumijevanja okoline. Dok za osobe
sa psihotičnim poremećajima kao što je šizofrenija vlada mit da su
opasne i nasilne, za poremećaje raspoloženja među kojima je i depresija
neosnovano se vjeruje da su bezazleni i lako premostivi.
Koliko
depresija i anksioznost mogu negativno da se odraze na kvalitet života
jedne osobe, iskusila je 36-godišnja Svjetlana Opačić iz Banjaluke.
Njene poteškoće, koje imaju korijen u ranom djetinjstvu, počele su se
ispoljavati u tinejdžerskoj dobi, ali su stručno tretirane tek godinama
kasnije. Kada je prvi put odlučila zatražiti stručnu pomoć, doktorica
koja joj je trebala dati uputnicu za daljnji tretman rekla joj je da
izgleda "predobro i prelijepo da bi bila toliko loše".
"Depresija
i anksioznost imaju hiljadu lica i često su sakriveni iza najljepših i
najsretnijih lica, lažnih osmijeha, najljepših košulja, odijela i
haljina, sređenih noktiju i lijepih frizura", kaže Svjetlana.
Kod mentalnih poteškoća otežavajuća okolnost je što su, za razliku od tjelesnih zdravstvenih problema, nevidljive. Depresija je česta mentalna poteškoća koju, između ostalog karakterišu tuga,
bezvoljnost, osjećaj krivice, umor i loša koncentracija, a moguće su i
fizičke tegobe koje nemaju organski uzrok. Danas postoje mnoge metode
uspješnog liječenja depresije, te je veoma važno zatražiti stručnu pomoć
ukoliko osoba primijeti simptome ove ili bilo koje druge mentalne
poteškoće.
"Kada bi se takva stanja anksioznosti i
depresije mogla vidjeti na koži poput nekih drugih bolesti, kada bi se
mogle očima vidjeti - to bi bile duboke rane, gnojne i krvave, koje
izlaze iz naše duše", kaže Svjetlana i objašnjava da bh. društvo
mentalne poteškoće doživljava kao sramotu što je posebno izraženo u
malim mjestima gdje svi saznaju ukoliko osoba posjećuje psihologa.
Svjetlana je i sama nailazila na kritike posebno zbog činjenice da
je odlučila javno govoriti o svojim iskustvima. Pored toga što su je od
javnog istupanja odvraćali argumentom da neće dobiti posao ako to učini,
nailazila je i na osudu zbog korištenja lijekova i kliničkog liječenja.
I pored takvih komentara, kako bi skrenula pažnju na predrasude kojima
su izložene osobe sa mentalnim poteškoćama, Svjetlana nastavlja javno
govoriti o svom iskustvu i činjenici da je u dva navrata hospitalizovana
zbog svog stanja, a ujedno je i članica Udruženja za podršku porodicama, licima i zajednici u mentalnom zdravlju "Zajedno" iz Banjaluke. "Ako sam uticala na jedan život, moja misija je tu potpuna, a znam da ih je bilo mnogo više", zaključuje Svjetlana.
Nije me sramota
Iskustvo
sa depresijom, anksioznošću i napadima panike ima i 32-godišnja
Banjalučanka Nikolina Jovičić. Njeni problemi počeli su 2013. godine,
nakon poroda, ali je tek 2016. shvatila šta joj se dešava i krenula na
psihoterapiju koja je trajala godinu. Danas, u sklopu javnog
zdravstvenog sistema, posjećuje psihijatra.
"Imala
sam jako tešku trudnoću gdje sam morala da mirujem većinu svoje
trudnoće. Bila sam stalno zatvorena u kući, imala sam težak porođaj.
Čitav život kad dobiješ bebu se okrene, naravno, i onda sam imala stanja
nerealnih strahova, napade gdje ne mogu da dišem, da se pomjerim,
dlanovi mi se znoje, ne osjećam se dobro", prisjeća se Nikolina prvih
simptoma za koje joj je okolina govorila da su normalni nakon trudnoće.
Kaže da je u početku nailazila na podijeljena mišljenja o njenom stanju,
te da su neke osobe umanjivale problem koji ima, a majka joj je bila
najveća podrška.
"Bilo je komentara da sam luda, da nisam normalna, da je to neka šifra, dijagnoza i ostalo. Bilo je, s druge strane, komentara uzmi nešto radi, nemoj da razmišljaš o tome, skreni pažnju, da radiš nešto kvalitetno u životu to ti se ne bi dešavalo",
priča Nikolina i dodaje da se dešavalo da ljudi ne znaju šta su napadi
panike pa su od nje tražili objašnjenje nakon čega bi se ispostavilo da
imaju iste probleme.
U Nikolininom slučaju, tokom napada panike ponekad se jave
vrtoglavica i strah od smrti, a slikovito nam opisuje najčešće propratne
pojave: "Počnem da se tresem, počnu mi se dlanovi znojiti, srce mi
stvarno luđački udara i imam osjećaj da se penje i dođe u grlo, da
stane, kao kad kažu stoji ti knedla u grlu, ne možeš da je progutaš."
Pored
podrške koju prima od bliskih ljudi, stručne pomoći i lijekova,
Nikolini pomažu gluma i plesni fitnes kojima se profesionalno bavi.
Svjesna je da su mentalne poteškoće postale dio njenog života, ali se ne
identifikuje sa njima, te kaže "to u cjelini nisam ja".
"Nije
me uopšte sramota da pričam o tome zato što mislim da se o ovakvim
stvarima stvarno treba govoriti. Zato što sam upoznala ljude koji su
prolazili kroz ista stanja, iste napade, a nisu znali sa čime se
suočavaju", smatra Nikolina.
Šta bude – bit će
Nakon
što je prije tri godine svjedočila fizičkom napadu na njenog kolegu, za
29-godišnju Anelu Isović iz Sarajeva, kako sama kaže, život je stao. S
obzirom na to da je napadač bila osoba koja je živjela u njenom
susjedstvu, Anela je u početku razvila strah od izlaska vani, a
postepeno i opsesivno-kompulsivni poremećaj koji se manifestovao učestalim pranjem ruku. Kako kaže, jedan sapun joj
je trajao samo dan, a za traženje stručne pomoći se odlučila nakon što
su joj se na rukama počele stvarati rane od pretjeranog pranja. Podršku
porodice je imala, te joj je upravo tetka savjetovala da potraži pomoć.
Ipak, objašnjava da je teško objasniti ljudima koji nemaju slično
iskustvo kroz šta je prolazila.
"Kažu OK, nije strašno, nije to ništa, hvala Bogu nemaš rak.
Ali ja kažem, u onakvoj situaciji, bolje da imam rak. Znala bih s čime
se borim, a ovako ti iz dana u dan ideš, a ne znaš s čime se boriš. Jer
to je nešto što ne vidiš, što ne osjetiš, što te ne boli."
Psihoterapija i lijekovi su joj pomogli da se nosi sa svojim
stanjem, te se danas osjeća bolje i prestala je s učestalim pranjem
ruku. Pored stručne pomoći, njenom oporavku doprinijela je podrška
porodice ali i zaposlenje u Udruženju za zaštitu mentalnog zdravlja "Mensana" gdje je prvo dolazila kao članica, a danas radi kao domaćica.
"To
je bio prijelomni momenat kada sam počela da radim, da se osjećam
korisnom. To je bio prijelomni korak da se 80 posto opravim."
Anela
vjeruje da se problemi sa mentalnim zdravljem mogu desiti svakome. Kaže
da ju je iskustvo koje joj je promijenilo život, naučilo da o
budućnosti ne treba razmišljati.
"Trenutno se
trudim da ne razmišljam o tome, jer sam naučila da živim dan za danom.
Kroz sve ovo sam naučila da tako živim. Nikad ne znate šta vas čeka
sutra. Meni neko da je prije pet godina rekao, desit će ti se to, ja bih rekla lažeš. Naučila sam da ne razmišljam o budućnosti, nego šta bude - bit će."
Bez stručne pomoći problem se usložnjava
Iako
je i dalje potrebno podizati nivo javne svijesti o mentalnom zdravlju i
edukovati bh. građane kako prepoznati simptome i kada zatražiti stručnu
pomoć, pozitivno je što u našoj zemlji sistem pružanja usluga u oblasti
mentalnog zdravlja već duži period prolazi kroz ozbiljnu reformu, a
mlađe generacije postaju otvorenije za ovu temu, kažu stručnjaci. Projekat Mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini kojem je cilj osiguravanje većeg niova mentalnog blagostanja bh.
građana, preventivno djelovanje i rehabilitacija osoba sa mentalnim
poteškoćama u lokalnim zajednicama, u našoj zemlji se realizuje već
deset godina a provodi ga Asocijacija XY u partnerstvu sa ministarstvima zdravlja. Irina Rizvan, projektna
liderica i psihologinja/psihoterapeutkinja, objašnjava da je Bosna i
Hercegovina zapravo lider u pružanju usluga iz mentalnog zdravlja u
jugoistočnoj Evropi.
"Zašto smo lideri u toj
oblasti? Upravo zato što imamo mrežu od 72 centra za mentalno zdravlje
širom BiH. Od toga 44 u Federaciji, ostalo u RS-u, jedan u Distriktu
Brčko. Mi smo zaista napravili veliki iskorak, da osiguramo pristup
ljudima u lokalnim zajednicama i da poboljšamo set usluga koje nude
centri za mentalno zdravlje", kaže Rizvan i objašnjava da su građanima
sada dostupne usluge kao što su koordinirana briga i okupaciona
terapija.
I Remzija Šetić, psiholog u sarajevskom
Centru za mentalno zdravlje Stari Grad i predsjednik Udruženja Menssana
slaže se da je bh. građanima dostupan kvalitetan sistem podrške.
"Danas
u BiH imamo jako dobru mrežu profesionalaca koji pružaju pomoć u
mentalnom zdravlju, od naših centara za mentalno zdravlje širom BiH i
različitih udruženja koja djeluju u tom segmentu, zatim drugih službi
koje mogu biti podrška u mentalnom zdravlju i one to jesu – škola,
službi socijalne zaštite, raznoraznih drugih institucija, različitih
savjetovališta gdje se može potražiti pomoć."
Istraživanje o dostupnosti usluga mentalnog zdravlja u BiH iz 2017. godine pokazalo je da su u našoj zemlji najčešći psihološki i
ponašajni simptomi (kako ih vide ispitanici) zbog kojih se traži pomoć
simptomi povezani sa depresijom, zatim anksiozni i psihotični simptomi,
dok su među somatskim simptomima dominantni poremećaji spavanja.
Rezultati istraživanja također pokazuju da bh. građani koji imaju
mentalne poteškoće vjeruju zdravstvenom sistemu i uglavnom pomoć traže
kroz taj sistem.
Psiholog Šetić ističe da su u
Centru za mentalno zdravlje Stari Grad zadovoljni brojem ljudi koji
traže pomoć: "U kontinuitetu, zadnjih 25 godina u BiH se provode
različiti programi, reforme unaprjeđenja mentalnog zdravlja, tako da
danas ljudi puno lakše i smjelije dolaze i traže pomoć".
Iako postoje mentalne poteškoće koje možemo prevazići vlastitim
kapacitetima, kod težih stanja odgađanje odlaska profesionalcu može
dovesti do usložnjavanja problema. Bh. društvo, međutim, i dalje
nedovoljno razvija svijest o mentalnom zdravlju, i, kako kaže Šetić,
malo se govori o psihičkim aspektima života.
"Prednost
se daje materijalnom i to je ključni razlog. Ljudi će lakše prihvatiti
da imaju određeni fizički problem jer je on vidljiv, lakše osjetljiv,
dok, kada govorite o psihičkim problemima ljudi često pripisuju da je to
isključivo problem samo za njih, da će ih drugi zato teško razumjeti,
jer mi veoma lako za određene psihičke probleme, za probleme u životu
ljudi, krenemo davati savjete ljudima - šta bi neko trebao uraditi,
suditi o tome, tako da veoma lako ljudi naiđu na osuđivanje", kaže Šetić
i objašnjava da je dodatni problem što se dosad u bh. društvu od
mentalnih poteškoća pravio tabu, te se problem pokušavao riješiti u
zatvorenim krugovima prijatelja i rodbine.
Ipak,
pozitivna je promjena što se kod mladih sve više razvija svijest o
potrebi traženja pomoći u slučaju problema sa mentalnim zdravljem, a
Šetić vjeruje da je razlog taj što mladi prate svjetske trendove i
prakse, te lakše dolaze do informacija gdje treba tražiti pomoć.
"Mi
smo trenutno puno više zadovoljni sa brojem ljudi koji traže pomoć nego
što je to bilo prije 15 godina. To je bilo puno, puno teže. Ove mlađe
generacije koje dolaze vjerovatno će biti puno smjelije za traženje
pomoći. Da li postoji još uvijek diskriminacija po tom osnovu,
stigmatizacija – da, ona postoji i dalje u našem društvu. Ljudi su
skloniji da će tražiti alternativne načine pomoći prije nego stručnjaka
za mentalno zdravlje, ali mislim da se generalno ta slika polako
mijenja", zaključuje Šetić.
Tekst preuzet sa web portala www.diskriminacija.ba.